petak, 12.09.2008.

Smrt

Pozdrav svima!
Eto, dugo nisam ništa napisala, ali sada osjećam tu neku potrebu.
Imala sam smrtni slučaj u obitelji. Ne mogu reći da me to sve nekako pogodilo jer imam drukčiju, a mislim i pravilnu, percepciju smrti. Čovjek umre, ode nekamo i znam da mu je dobro. Da mu je puno bolje nego ovdje gdje može vidjeti sve i svašta samo ne ono dobro. Jer to dobro više nije popularno. Teže je biti dobar nego biti đubre prema ljudima. Doduše, čovjek je bolovao 4 godine od karcinoma i danas u 9h ujutro je došao njegov trenutak za polazak. Dugo je nosio svoj križ. I svima nama je bilo jako teško jer smo htjeli pomoći, ali nismo znali kako.

Ljudi umiru iz dana u dan. Neki umru i dok su živi. Ljudi ga zgaze i ubiju jer zabijaju čavle u njegovo srce. A nakon njih ostaju duboke rupe. Treba dugo da zacijele, ali čak i onda kada donekle zacijele, one ostaju tu negdje..Tragovi su tu..Smrt ne mora biti samo fizička. Zašto bi bila samo fizička? Više od fizičke smrti žalosti me drugo: ljudi žive, a mrtvi su. I zablude koje si predstavljamo kao pravi put samo su akcelerator te smrti. A svi dobro znamo da smo okruženi zabludama. I sama sam tako živjela. Tražila sam život u stvarima u kojima života nikada nije bilo. I dobro znam da postoji nešto što nas uvjerava kako te stvari nose život i uživanje. Ali hej, to nije istina. Gdje je onaj mozak koji nam je evolucija podarila? Zašto koristimo samo 10% svog mozga? Zato što smo kao životinje i ravnamo se po krivim stvarima.

Boli me srce od silnih stvari. Boli me ljudska bahatost i nepromišljenost. Čovjekov stav prema drugom čovjeku. Živimo kao svinje, ubijamo sami sebe. Trebalo mi je dobrih par godina da to shvatim. Iz te silne boli proizašao je strah od približavanja ljudima. Sve je bilo dobro zadnjih mjesec dana. Ali tanka je granica između neke harmonije i radosti i muke, trpljenja. Zato smatram da je teže kada čovjek živeći umre. A drugi ga još više umrtvljuju.

Glavni lijek protiv "žive smrti" - uzmi svoj teret na sebe i nosi ga. Nosi ga sa zahvalnošću na svemu što imaš. Dokle god možeš. To se tako lijepo vraća. Svako dobro se nagrađuje. Sada možda ne vjerujemo u to, ali kada se dogodi, koje li radosti.

btw, očistila sam godinu. :)

nedjelja, 24.08.2008.

Nevjerojatno...

Ljudi moji, već sam dvaput napisala tekst prošli tjedan (s tim da je prva verzija bila najbolja)...i dvaput mi se uspio izbrisati jer sam tipkala u mraku i greškom stisklala pogrešne tipkice na svom laptopu...došlo mi je da vrištim...vrištala sam koju minutu, pokoja psovka i ajd, smirila sam se malo...na kraju sam odustala od pisanja do ovog trenutka...i nadam se da mi se ovaj put neće dogoditi da stisnem pogrešnu tipku jer je daaaaan...njah...

(trenutno razmišljam o čemu pisati xD )

(palim cigaretu i kao najveći pisac buljim u tekst koji sam gore napisala i razmišljam)

(uviđam da moj laptop treba čišćenje..hehe)

Klikni na pjesmu i slušaj usput...:)


Ali baš nevjerojatno...dvaput pišem isti post i dvaput mi se izbriše...mislim, stvaaarno!
Nevjerojatno je to što iz dana u dan vidim da mi se životne kockice slažu po nekom redosljedu. To me baš veseli..i kako god teško bilo prihvatiti neki raspored tih kockica, ipak sve to ima svoj smisao.
Dok pomisliš kako nemaš nikoga da te potakne na nešto dobro, da bude uz tebe, tada se pojavi niotkud..baš super, zar ne? Nevjerojatno je to što sam s učenjem uznapredovala za nekih 150 stranica...wheeeee. Četvrtak je moj dan kada ću profesoru od 82 godine pokazati da znam tko su bili Turci i što su radili našoj maloj zemlji..ooo da!
Nevrojatno je to da mi se nakon stvarno dugo vremena traženja i nekog truda ukazala prilika da svoje pjevačke sposobnosti nekome i pokažem. Can't wait!
Nevjerojatno je to da sam u samo dva dana pogledala cijelu 5. sezonu Tree Hilla. Nevjerojatno je to da više ne moram plakati kad se spomene ime neke osobe koja me jako povrijedila. Valjda se hladim...to me, vjerujte mi, JAAAAKO veseli. Nevjerojatno je da osoba koja inače ne govori o svojim emocijama i "unutarnjim bolestima" ipak pokazuje da je samo čovjek i da su mu drugi potrebni kao oslonac. Još je nevjerojatnije to što stignem raditi i učiti.
To je baš ono što kaže pjesma koju sam postala malo niže (slobodno proskrolaj, ajde!)

"I know one day all our scars will disappear like the stars at dawn and all of our pain will fade away when morning comes"

subota, 16.08.2008.

Subota navečer...

Subota je navečer...točnije, 23:11h. Planirala sam danas biti u gradu, s ljudima koje nisam dugo vidjela, međutim...nitko se ne javlja niti ja uspjevam doći do nekoga. Htjela sam zabavu...pustit mozak da prošeće gradom, ali totalno drugim putem nego ja.
Znam da će zvučati toliko jadno i patetično i balavno...da, sve znam. Sjedim za laptopom, pišem ovaj šugavi post i plačem kao malo dijete koje ne smije gurati prste u utičnicu jer su mu tako rekli. Znam da će zvučati još gluplje, ali tako sam prokleto usamljena. Dan mi je bio super...dugo se nisam tako dobro osjećala. Smijala sam se tako jako i često da su me svi mišići boljeli, vidjela sam prijateljicu nakon dugo dugo vremena. Tako je sve bilo super. Ali ovaj odvratan osjećaj da nikome ne trebaš i da su svi dovoljni sami sebi me tako ubija da jednostavno ne mogu ni razmišljati više. Baš sam jadna. I zato sada pišem. Nadam se da će biti lakše nakon ovoga. Očito je u meni neka greška. Moj mentalni sklop očito nije dobro sklopljen. Htjela sam se samo osjećati dobro večeras...ali eto, sve očito ima svoje razloge. A svi ti razlozi usmjereni su protiv povjerenja u ljude. Ne znam...stvarno ništa ne znam...

Oprostite...ali...sama sam.

četvrtak, 14.08.2008.

Jedan od dana...

Noćas sam legla sva uplakana. Nisam zaspala do pola 5 ujutro. Misli mi nisu dale mire. Shvatila sam da ne pripadam nikamo. Baš nikamo. Rezimirala sam posljednjih 6 godina svog života i...i ja stvarno nikada nisam pronašla svoje mjesto među ljudima. U tom silnom traženju i otkrivanju tko sam ja zapravo ne nalazim ono što jesam.Shvatila sam da sve što sam sada je samo da se svidim ljudima i da me ljudi prihvate...Ali, ni to ne uspjeva. Ljudi mi govore da sve shvaćam preozbiljno. Ne znam što to? Voljela bih dobiti odgovor na to pitanje: što ja to preozbiljno shvaćam? Trebam li biti đubre prema ljudima, nek me bude briga hoću li nekoga povrijediti, briga me s koliko ću tipova biti jednu večer, briga me koliko ću se napušavati, nema veze ako lažem roditeljima o svemu što mi se događa dok oni nisu tu...Da, život je jedna velika šala, a ja čak i tu šalu shvaćam ozbiljno. Super! Adaptacija...jednostavno, mrzim ju.

Toliko sam ljuta, ljuta sam ko pas! Da se bar neki ljudi nisu dogodili u mom životu.
Shvatite ovaj post kako želite, ali ako mislite osuđivati, bolje se zatvorite u sobu i razmislite o tome tko ste vi.

srijeda, 13.08.2008.

Obligacije...jeeej

Da, studiram. I žao mi je što nisam tu svoju studentsku obavezu izvšila u 6. mjesecu već sam ostavila neke ispite za 9. mjesec. I sad, moram očistiti godinu. Ne zato da moji roditelji budu zadovoljni i da dobijem 200kn kao nagradu, već zato da osjetim tu neku satisfakciju, da dođem još bliže cilju. Jedini problem je što ne moram buljiti u keramčki prikaz ljudskog mozga kao ovi kikači gore već naučiti kako su Turci harali našom lijepom Hrvatskom. A ne studiram povijest. No dobro! Krajnje je vrijeme da se konačno uhvatim u koštac s onim što želim u životu postići, a neću ništa postići ako ću sjediti ovdje i buljiti u monitor, a od Turaka ni T.

Mama mi stalno ponavlja: "Bez muke nema nauke". Da, shvatila sam to u životu. I svaki put kad to čujem, živcira me, a kasnije se uhvatim kako drugima trubim istu spiku pokušavajući im ukazati da je stvarno tako. Zašto nas činjenice toliko smetaju? Zar želimo mijenjati stvari, svijet, ljude prema našim shemama? Hm...možda jesmo sposobni, ali sposobni mijenjati činjenice i sve oko nas - ne vjerujem u to. Vjerujem samo u to da svatko može promjeniti sebe samog - a to je najteže. Mjenjanjem samog sebe mijenja se i sve ostalo. Ne zaboravimo to!



Podijelite sa mnom tugu

utorak, 12.08.2008.

Znam...

...da ovo čitaju možda dva čovjeka.
I da ljude ne zanimaju tuđe jadikovke i neke priče o povrijeđenosti, razočaranju, strahovima itd. Koga to zanima? Svakome je dosta njegovih problema.
Ah...čemu se opterećivati s tim pitanjima ako je dan lijep i dopuštati da svakodnevne kolizije utječu na mene bilo bi spuštanje po ljestvama, a ne uspinjanje.
Došla sam s mora...jadna...sa mnom se jako malo komuniciralo. Zašto, ne bih znala. Ponovno sam u pitanje dovela svoju osobnost misleći da meni nešto nedostaje...ili pak imam to nešto što druge odbija od mene. Doista ne znam.
Znam samo da mi ljudi neće doći i reći: "Gle, što ti je? Nemoj se tako ponašati! Smeta me to što si takva! Smeta me što činiš..." itd.
Teško je uskladiti očekivanja drugih i vlastita očekivanja. Dok ugađaš drugima, najčešće ostaneš povrijeđen na kraju. Prije nekih tri tjedna bila sam gadno povrijeđena. Doslovno, pogažno je sve ono za što sam mjesecima ranije živjela. No, toj je osobi bilo žao. Plakala je nada mnom i govorila kako joj je žao, ali...nije me molila za oprost. Nisam oprostila...sve dok nisam osjetila da me to razdire, lomi sve u meni...morala sam to riješiti kako ne bih kasnije osjećala silnu mržnju, a mržnja nema svoje mjesto u mom životu. Vjerujem u ljubav. I ljubav je jača od mržnje. A oprost je, vjerujem, jedan od braće ljubavi. Jučer je bio dan kada sam htjela oprostiti toj osobi. Nisam više mogla. Tek sam danas osjetila da su s mene spali ti okovi gnjeva, bolesne povrijeđenosti...

Doista, opraštanje oslobađa...

Alan Paton
"Kad nas neko duboko povrijedi, oporavljamo se tek kad oprostimo."

Friedrich von Schiller
"Kada mrzim, oduzimam sebi nešto; kada volim, postajem bogatiji za ono što volim. Praštanje je ponovno nalaženje otuđene svojine - mizantropija produženo samoubistvo; egoizam najveća bijeda jednog stvorenja."

Jean Paul
"Čovjek nije nikad tako lijep kao kad moli za oproštenje ili kad sam oprašta."

John F. Kennedy
"Oprostite neprijateljima, ali nikad nemojte zaboraviti njihova imena."

Napoleon Bonaparta
"Praštajući, čovjek se uzdiže iznad onih koji ga vrijeđaju."

Sideburn, kad naučiš voljeti drugoga onako kako je usađno u tvoju ljudsku narav i kako je za tebe predviđeno, spoznat ćeš da je puno lakše biti bolja osoba nego što ti sada misliš!

Bez obzira na uvjerenja, ovo je čovjek koji je pokazao kako oprost znači pobjeda! Molim vas, pogledajte spot do kraja!
KliK

utorak, 29.07.2008.

Potrebno je težiti i vjerovati...

Thrice - For Miles

I know one day
All our scars will disappear
Like the stars at dawn
And all of our pain
Will fade away when morning comes

And on that day
When we look backwards, we will see
That everything is changed
And all of our trials will be as milestones on the way

And as long as we live
Every scar is a bridge to someone's broken heart
And there's no greater love
Than that one shed his blood for his friends

On that day
All of the scales will swing to set
All the wrongs to right
All of our tears and all of our fears will take to flight

But until then
All of our scars will still remain
We've learned that if we'll open the wounds
And share them, then soon they start to heal

ponedjeljak, 28.07.2008.

Gdje ima straha, nema ljubavi

Khm...bok svima...opet.
Rekoh sama sebi: "Sjeti se da pisanje može osloboditi kad je teško".
Moji papiri i kemijske su svjedoci, ali i ovo neko virtualno čudo koje će, čini mi se,
uskoro postati moj najbolji prijatelj...:)

Buran tjedan je iza mene...iz dana u dan potrebno je ono najgore - miriti se sa
stvarnošću...tako mi se ne da.
Ova depresivna slikica je jedna vremenska crtica na mom životnom zidu koju moram
prekrižiti...odnosno, moram se prisiliti prekrižiti tu crticu.
Mislim da je krajnje vrijeme da tome dođe kraj i da krenem u nekom drugom smjeru.



Moram shvatiti da su nam neki suđeni biti životna pratnja, neki ne. Ti ljudi koji su
otišli u nekom drugom smjeru mogli bi možda ugroziti našu osobnu sreću.
Zadnjih par dana postajem svjedokom toga...iako je to mrtvljenje vlastitih osjećaja
prilično bolno, moram...jednostavno moram...

Danas sam opet razmišljala...bojim se...jednostavno se bojim.
Spreman si nekome (bilo prijatelju/ici ili dečku/curi) dati baš to srce...kad ono: bum-čika-wau-wau:
nešto se čudno dogodilo...vraćeno ti je to srce u komadima...
Po ne znam koji put krpaš to čudo u svojim rukama...sami šavovi.
I sve zbog ljudi. Zar čovjek mora biti oprezan s čovjekom? Zar nismo svi ista sorta, zar nemamo svi
iste težnje - biti ljudi?

Njah...opet ja i gluposti koje mi se vrte po glavi. A što mogu? Dva tjedna mogu puno toga
promijeniti.

četvrtak, 24.07.2008.

Da...Wingless je ovdje

Hm...da...eto me...ovdje...i znam da bi zlobni jezici rekli: "Balavica, ima blog...buahahahaha"...ne dira me.
Hvala Peyton na nadahnuću...Svi zavrijeđujemo biti nadahnuti od nečega ili nekoga.

Eto, dovoljno za početak..Možete me zvati Wingless...možda kasnije shvatite zašto.
Mir!

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.